Helena & Emma

Ljeto 2013.

Od formiranja organizacije, ja, Helena, pomažem u administrativnim poslovima. U ljeto 2013. sam napokon dobila priliku da odem u Crnu Goru i da boravim u Dječjem domu i pomognem projektu „Ljetnje aktivnosti“. Pridružila mi se i moja prijateljica Emma, koja je željela da volontira. Zbog nepoznavanja jezika smo bile pomalo nervozne i zabrinute. U dogovoru sa zaposlenima u domu odlučeno je da boravimo i radimo sa grupom djece mlađeg uzrasta.

Dočekao nas je lijep pogled. Dom je smješten na samoj obali mora, a zgrada je arhitektonski prilagođena boravku većeg broja djece. Moj rođak Miloš, koji radi na projektu, upoznao nas je sa prostorom. Objasnio nam je da su djeca raspoređena po grupama koje se u domu nazivaju „porodice“. Hrana se priprema u centralnoj kuhinji i odatle nosi u „porodice“. Tako da djeca boraveći u domu nemaju nikakvog iskustva o spremanju hrane, što predstavlja veliki problem kada se osamostale i napuste instituciju.

Prvog dana upoznajemo djecu u čijoj ćemo „porodici“ raditi. To je osmoro djece uzrasta od 2 do 4 godine. Vrlo je vruć dan pa se zajedno spuštamo na plažu da se igramo u vodi. Pomalo smo zabrinuti i pitamo se: „Nije li premalo odraslih za toliko male djece na plaži?“ Kako dan odmiče postaje jasno da to nije problem. Djeca znaju što mogu, a odrasli imaju veliko iskustvo u radu. Prvi dan dobro prolazi, i pored relativno kratkog radnog vremena (od 8.00 do 13.00) na kraju smjene smo bile potpuno iscrpljene. Zaposleni imaju duže radno vrijeme i puno više obaveza nego mi volonteri. Nadamo se da smo svojim prisustvom malo olakšale njihov radni dan.

Nakon što smo nekoliko dana posmatrale i pratile rad zaposlenih, zaključile smo da je sigurnost djece i njihova dobrobit na prvom mjestu svih zaposlenih. Ono što odrasli ne mogu pružiti djeci su bliskost i kontakt, njih osmoro traže istovremeno pažnju.

Dani su prolazili, neki su bili jednostavni i sunčani, neki teži za rukovanje. Jednog dana koji je ostavio posebno velik dojam bio je dan kada djevojka iz naše grupe nije smjela sići na plažu. Od početka zapravo nismo razumjeli zašto, ali smo s odmakom dana shvatili da je to zato što će je posjetiti njen otac. Očito je živio u obližnjem gradu, ali se zbog velikih mentalnih problema nije mogao brinuti za nju. Kasnije smo saznali da je u tom području živjela i njena majka, ali ona je bila toliko teško fizički bolesna da joj je bilo nemoguće brinuti se o djetetu. Ova je djevojčica bila jedno od najistaknutije djece, bila je sretna i umiljata i vrlo zahtjevna za pažnju. Kad smo se vratili s plaže, ona je promijenila osobnost. Ova je trogodišnja djevojčica sada bila tiha i tužna. Ostatak dana htjela je samo sjedjeti i gledati cipele. Par cipela koje je od oca dobila na poklon, a sada prvo i jedino vlasništvo koje je imala. Time smo otvorili oči za važnost djece koja imaju nešto što pripada samo njima, a ne nešto što pripada grupi i kada im se to može u potpunosti oduzeti. Bilo je to nešto o čemu smo proveli puno vremena razmišljajući i nakon toga smo mogli shvatiti zašto se još jedan dječak tako zaštitnički ponašao prema lopti. Ne znamo odakle mu lopta, ali bila je muška. Bilo je očito kad se naljutio ako se neko od ostale djece dokopao toga. To je bilo njegovo jedino vlasništvo, što se može činiti kao jednostavna stvar.

Zaključak: Djeca koja odrastaju u domu imaju dobar i komforan život, ono što im nedostaje to je sigurnost koju nam daju roditelji.

Podržite nas